VOLITE MOJU NEIZVJESNOST

Phyllis Kristal

Put koji vodi prema uklanjanju nesigurnosti i ostvarenju istinske sigurnosti

Moj stav jest da je nesigurnost najčešći osnovni uzrok većine problema od kojih patimo, što zaključujem iz priče mnogih pojedinaca koji su ispričali svoje osobne doživljaje. Zato moramo pronaći lijek za to stanje ako ćemo, na našem putu, provoditi praktičnu duhovnost.

Takva široko rasprostranjena nesigurnost razumljiva je kad uzmemo u obzir mnogobrojne simbole nade u sigurnost kojoj ljudi teže. Nijedan od njih nije trajan niti može garantirati trajnu sigurnost. Što ljudi više žele i teže postići  sigurnost, to ju više gube jer je zauvijek izvan njihova dohvata, poput svežnja slame u kojem svaka vlat ima svoju volju.

Razni ljudi izražavaju svoju nesigurnost na različite načine, što ovisi o njihovim potrebama. Neki ljudi misle da će se osjećati sigurno ako pronađu savršenog partnera, dok se drugi usredotočuju na sigurno zanimanje, ili na određenu svotu novca. Drugi vjeruju kako mogu ostvariti svoj cilj postizanjem akademskog stupnja na fakultetu, ili unapređenjem na važniji i utjecajniji položaj na radnom mjestu ili u zajednici. Stoga mnogi očajnički pokušavaju pronaći to magično i tajanstveno stanje u kojem će se osjećati sigurno i zaštićeno.

Naslijeđe, obrazovanje i mišljenja o vrijednostima u današnjem svijetu ukazuju na specifične lijekove za kroničnu bolest nesigurnosti. Mediji nas uvjeravaju da ćemo se osjećati zadovoljni i ispunjeni ako kupimo određeni proizvod, ili ako postignemo neki posebni cilj. Ali neizbježan je upravo suprotan rezultat pa smo prisiljeni i dalje mahnito tražiti tu iluzornu sigurnost.

Kako se ta situacija i dalje nastavlja, sve više ljudi pokazuje znakove nesigurnosti u svom ponašanju, svjesno ili nesvjesno. To je rezultat želje da uvjerimo druge, a prvenstveno sami sebe u vlastitu vrijednost, sposobnost, smjelost, znanje, važnost ili u bilo koji drugi dokaz svoje superiornosti koju bi drugi mogli prihvatiti kao uvjerljivu. Često je takav stav nalik na „previše prigovaranja“. Prihvaćajući ulogu osobe koja je posve sigurna u sebe, njihov je stav zapravo tek maska koja prikriva vlastitu sumnju u sebe.

Neki ljudi pribjegavaju okrutnom običaju kritiziranja drugih, ali samo da bi se, u očima drugih, pohvalili svojom važnošću, umijećem, oštroumnošću, ili nekim drugim atributima. No i zato da bi ponovno uvjerili sebe u vlastitu superiornost.

Drugi ljudi otvoreno otkrivaju nedostatak povjerenja u sebe i nedostatak samopoštovanja kako bi postigli uvjeravanje drugih da zavređuju pohvalu jer sami nemaju povjerenja u vlastitu vrijednost. Dok se neki drugi druže s ljudima koje smatraju na neki način važnima, pogrešno vjerujući da će se njihova „važnost“ reflektirati na njima. No to im donosi samo prolazni, posuđeni osjećaj sigurnosti. To su oni koji se okupljaju oko slavnih ljudi, nadajući se da će se proslaviti ili postati sretni kiteći se tuđim perjem. To je samo nekoliko od mnogih načina kojima ljudi zaluđuju sebe, nastojeći nadvladati mučni osjećaj uzrokovan nesigurnošću.

Što je sigurnost?  

No što je zapravo sigurnost? Je li ona važna i vrijedna svih nastojanja poduzetih kako bi se postigla? I zašto se svjetovna sigurnost uvijek čini izvan našeg dohvata, unatoč svih naših nastojanja da ju postignemo? Odgovor se nalazi u drugom pitanju na koje nas Sathya Sai  neprestano potiče da se zapitamo: „Tko sam ja?“.                                                

On nadopunjuje odgovor na mnogo različitih načina, obično ukazujući nam na ono što nismo. Kad smo napokon odbacili sve ono što nismo, možemo slobodno otkriti tko jesmo jer nas Sathya Sai uvjerava da smo svi mi Bog. Ali u tu tvrdnju je mnogima teško povjerovati jer se običavaju identificirati s egoističnim kompleksom fizičkog tijela, um-osobnost-ego, zaboravljajući kako je ono tek iluzorna posuda za pravo Sebstvo.

Nesigurnost je posve nepotrebna, zapravo, ona je jednostavno uzaludno rasipanje vremena i energije zato što su ljudi tražili sigurnost u pogrešnom smjeru – u izvanjskom svijetu umjesto u sebi samima. Ako očekujemo da ćemo postići sigurnost vezanošću za bilo koga ili bilo što izvan nas samih, osuđeni smo na razočaranje. Sigurnost možemo pronaći jedino ako se identificiramo s onim što zaista jesmo: s nevidljivom Iskrom unutar izvanjskoga vidljivog omotača u kojem postojimo na ovom svijetu, s Iskrom koja je jednako vrijedna kao i Iskra u svakome drugom. Stoga, čemu nesigurnost ako smo svi jednako vrijedni? I zašto pokušavamo biti bolji od nekoga drugog?

Naslijeđe i rano uvjetovanje uzroci su pogrešne spoznaje identiteta koja uzrokuje nesigurnost. Svaki put kad smo se ponovno rađali, učili su nas da se poistovjetimo s fizičkim tijelom i njegovim mislima, osjećajima, govorom, djelima, željama i osjetilima. Sve nas učili su tim neistinama o našem pravom identitetu, od samog početka našeg boravka na Zemlji, što je rezultiralo osjećajem nesigurnosti koji nas proganja i od kojeg neprestano patimo.

U svakom sljedećem životu nastavljamo tražiti sigurnost, a ostavljeni smo još nesigurnijima, uzaludno ju pokušavajući pronaći. Neuspjehom svoje potrage mnogi su ljudi otjerani u depresiju, bolesti i čak pribjegavaju samoubojstvu. I u svakom novom životu situacija se pogoršava jer taj obrazac postaje sve dublje utisnut u ljudsku psihu. Potištenost koja slijedi vodi do još više kontrole „majmunskog uma“ u  njegovoj potrazi za sigurnošću.

Oslanjanje na unutarnju stvarnost

Sada se bliži vrijeme novoga i različitog načina života koje je velikim djelom navijestio Sathya Sai Svojim životom i učenjima. U dolazećem novom dobu svi ćemo naučiti tko mi doista jesmo, a naš nekadašnji skriveni identitet svakomu će se otkriti. Naučit ćemo da se osjećamo sigurni u spoznaji kako smo svi jednaki u našoj božanskosti – nitko nije bolji ili lošiji, pametniji ili gluplji, jači ili slabiji, bogatiji niti siromašniji, već smo svi jedno, jednako vrijedni i potječemo iz zajedničkog izvora. Ali da bismo se slobodnije kretali tim novim i vrlo različitim načinom življenja, oslanjajući se sve više na svoju unutarnju stvarnost da nas vodi, morat ćemo se osloboditi svih starih, pogrešnih i razočaravajućih pseudo sigurnosnih simbola i nadomjestiti ih s jedinom sigurnošću koja je trajna –  identifikacijom s našim stvarnim Sebstvom koje je savršeno i stoga posve dostojno povjerenja.

Neki od nas bit će nedvojbeno pioniri i učinit će prvi prodor u vjeru iz „poznatog“ u „do sada nepoznato“, gdje neće biti korisna nikakva stara pravila i kodeksi ponašanja i gdje neće biti sigurnosti o tome što će se dogoditi u danom trenutku. Nijedan naš osobni plan neće se cijeniti, već samo oni koji su potekli i usmjereni iz Izvora mudrosti u svakome od nas. To će značiti napuštanje uobičajenog, a mi se ne volimo suočavati  s nepoznatim. Mnogi ljudi čak više vole bolnu, ali uobičajenu svakodnevicu, nego nepoznatu budućnost u kojoj nema uobičajenih temeljnih pravila koje treba slijediti, već postoji samo smjer višeg Sebstva da nas vodi svakoga časa. A ipak, to je mjesto na koje nas Sathya Sai želi voditi i to je glavni razlog zbog kojega On kaže da se utjelovio u ovo vrijeme. Zato nam On sugerira da volimo „Njegovu neizvjesnost“, što je lijek za nesigurnost od koje smo tako dugo patili.[1]

Vježba: Predanost, povjerenje, prihvaćanje

 Jedan od najboljih i najlakših načina da se oslobodimo čvrstog stiska našega uma, koji nas vodi mnogobrojnim i krivim simbolima sigurnosti i vezanosti, jest da nađemo vremena,  mirno sjednemo i zatražimo pomoć Sathya Saija.

Sâm Sathya Sai savjetuje da se najprije koncentriramo na Njegov lik i ponavljamo Njegovo ime, ili neko drugo Božje ime, kako bismo osjetili da smo zaista u Njegovoj prisutnosti. Tada, posve jednostavno, razgovaramo s Njim, kao da smo doista s Njim. Kažemo Mu svoje želje, ovisnosti, slabosti, nesigurnosti pa zatražimo Njegovu pomoć da sve to prevladamo kako bismo mogli "voljeti Njegovu neizvjesnost" i kako bismo mogli naučiti razviti samopouzdanje.

Izvrsno nam može pomoći ako Ga zamolimo: „Predajem sebe i cijeli svoj život, sa svim mojim željama i strahovima Tebi na čuvanje. Vjerujem da ćeš mi Ti dati samo ono što znaš da trebam za svoj duhovni rast, prihvaćam sve štogod to bilo.“

Predati se, vjerovati i prihvatiti pomaže nam da učinimo bitni korak u napuštanju kontrole našeg ega i zamolimo Ga da živi u nama.[2] Sathya Sai nam kaže da sav naš rad treba biti praćen predanošću. Sve naše aktivnosti, čak i najmanji detalj, naizgled beznačajan ili najobičnije zadaće, trebaju biti potaknute Bogom i ponuđene kao štovanje. Ali svaki detalj može biti božanski ako se opustimo i dopustimo Sathya Saiju, ili našem božanskom Sebstvu  da djeluje kroz nas. Tada On može koristiti Svoju božansku energiju da učini čak i više nego što bismo mogli učiniti s našim ograničenim egom, često napeti i iscrpljeni.

Kako bismo tako postupili trebamo se predati, vjerovati i prihvatiti. Ako se možemo predati Njegovoj volji i vodstvu, vjerovati Mu u svakom aspektu našega života, prihvatiti umjesto da pružamo otpor bez obzira na to što se dogodi, bit ćemo slobodni ploviti s Njim u svakodnevnom plesu laka srca, umjesto da smo depresivni zbog brige ili tuge, straha, krivnje, nesigurnosti i svih drugih negativnih emocija ili stavova koji nas salijeću i lišavaju našeg osjećaja blagostanja. Kad oni više ne budu kontrolirali naš život, njihovo će mjesto zauzeti pozitivni i blagotvorni stavovi i emocije poput ljubavi, suosjećanja, ljubaznosti, plemenitosti i istinske sigurnosti.[3]          

                                                                                               Phyllis Kristal, Zürich, Switzerland

 

Izdvojeno i prilagođeno za Sathya Sai newsletter iz knjiga: Taming Our Monkey Mind (2004) i Ceiling on Desires, prošireno izdanje (2009).

 


[1] Krystal, Phyllis, Taming Our Monkey Mind (York, Maine:Samuel WeiserInc., 1994) p.143-146

[2] Krystal Phyllis: Ceiling on Desires, Expanded Edition, (Edmond,  Oklahoma: Legendary Press, 2009), p. 17

[3] Krystal Phyllis: Ceiling on Desires, Expanded Edition, (Edmond, Oklahoma: Legendary Press, 2009) p. 34, 35